Преузето са https://pravno-informacioni-sistem.rs
1
На основу члана 67. ст. 1. и 5. Закона о основама система образовања и васпитања („Службени гласник РС”, бр. 88/17, 27/18 – др. закон, 10/19, 6/20, 129/21 и 92/23) и члана 17. став 4. и члана 24. Закона о Влади („Службени гласник РС”, бр. 55/05, 71/05 – исправка, 101/07, 65/08, 16/11, 68/12 – УС, 72/12, 7/14 – УС, 44/14 и 30/18 – др. закон),
Министар просвете доноси
ПРАВИЛНИК
о измени Правилника о програму наставе и учења за осми разред
основног образовања и васпитања
Члан 1.
У Правилнику о програму наставе и учења за осми разред основног образовања и васпитања („Службени гласник РС – Просветни гласник”, бр. 11/19, 2/20, 6/20, 5/21, 17/21, 16/22, 13/23 и 14/23), у делу: „3. ОБАВЕЗНИ ПРЕДМЕТИ”, програм: „2. ХРВАТСКИ ЈЕЗИК” замењује се новим програмом: „2. ХРВАТСКИ ЈЕЗИК”, који је одштампан уз овај правилник и чини његов саставни део.
Члан 2.
Овај правилник ступа на снагу осмог дана од дана објављивања у „Службеном гласнику Републике Србије – Просветном гласнику”, а примењује се почев од школске 2024/2025. године.
Број 110-00-43/2024-04
У Београду, 18. марта 2024. године
Министар,
проф. др Славица Ђукић Дејановић, с.р.
2. ХРВАТСКИ ЈЕЗИК
|
Naziv predmeta |
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST |
|
Cilj |
Ciljevi učenja predmeta Hrvatski jezik i književnost jesu osposobiti učenika da se pravilno koristi hrvatskim jezikom u raznim komunikacijskim situacijama, u govoru i pisanju; da čitanjem i tumačenjem književnih djela razvija čitalačke kompetencije koje, uz književno znanje, obuhvaćaju emocionalno i fantazijsko uživljavanje, živo pamćenje, istraživačko promatranje; potiču maštu i umjetnički senzibilitet, estetsko doživljavanje i kritičko mišljenje, moralno prosuđivanje i asocijativno povezivanje; da se odgovarajućim vrstama čitanja osposobljava usmjereno pristupati djelu i pri tumačenju otkrivati razne slojeve i značenja; da prepoznaje književne termine i pojmove propisane programom i uoči njihovu ulogu u književnim djelima; da stječe osnovna znanja o mjestu, ulozi i značaju jezika i književnosti u kulturi, kao i o medijskoj pismenosti; da stječe i razvija najšira humanistička znanja i nauči kako funkcionalno povezivati sadržaje predmetnih područja. |
|
Razred |
Osmi |
|
Godišnji fond sati |
136 sati |
|
ISHODI Po završenoj temi/području, učenik će moći: |
PODRUČJE/TEMA |
SADRŽAJI |
|
|
– čitati s razumijevanjem književnoumjetničke tekstove i neknjiževne tekstove služeći se raznim strategijama čitanja – kritički promišljati o stvarnosti na temelju pročitanih djela – istaknuti univerzalne vrijednosti književnoga djela i povezivati ih s vlastitim iskustvom i okolnostima u kojima živi – povezivati autore i djela iz obveznoga dijela programa od 5. do 8. razreda – izdvojiti osnovne odlike književnoga roda i vrste u konkretnome tekstu, kao i jezično-stilska obilježja teksta u interpretaciji – uočiti slojevitost književnoga djela i međužanrovsko prožimanje – razlikovati autora književnoumjetničkoga teksta od pripovjedača, dramskoga lica ili lirskoga subjekta – prepoznavati nacionalne vrijednosti i njegovati kulturnopovijesnu baštinu, poštujući osobitosti vlastitoga naroda i drugih naroda – sudjelovati u izboru književnih djela i načina njihove obrade i predstavljanja – razlikovati vrste književnoga stvaralaštva (usmenu od narodne književnosti) – razlikovati književni tekst od neknjiževnoga teksta – analizirati esej kao književnoznanstvenu vrstu – izdvojiti elemente autobiografije – definirati i prepoznavati autobiografiju – razlikovati osnovno od prenesenoga značenja – definirati stilska izražajna sredstva (alegorija, simbol, opkoračenje, prebacivanje, elipsa) – prepoznavati stilska izražajna sredstva na konkretnim primjerima (simbol, opkoračenje, inverzija, alegorija, elipsa) – prepoznavati ritamske vrednote na konkretnim primjerima (asocijacija, prebacivanje) – izdvajati obilježja lirskih pjesama (sonet, misaona pjesma, domoljubna pjesma, pjesma u prozi) – definirati ep – izdvajati obilježja epa – imenovati obilježja romana – razlikovati vrste romana (roman za mlade u odnosu na ostale romane) – razlikovati karakterizacije likova (etička karakterizacija likova u odnosu na ostale) – analizirati likove prema obilježjima etičke karakterizacije – razlikovati književne vrste i prepoznavati na primjeru teksta njihova obilježja (dnevnik, legenda, pismo, putopis, autobiografija) – razlikovati obilježja klasične bajke od obilježja moderne bajke – definirati i razlikovati humor, ironiju, satiru – pronaći u tekstu humor, ironiju i satiru – razlikovati pripovjedne tehnike – prepoznati unutarnji monolog – definirati dramske vrste (tragedija, komedija, drama u užem smislu) – razlikovati dramske vrste – prepoznavati obilježja drame (protagonist, antagonist, didaskalije) – razlikovati protagonista i antagonista – izdvajati glasove prema tvorbi – uočavati i imenovati govorne organe – primjenjivati svoje jezično iskustvo u provođenju glasovnih promjena i iz njega zaključivati o novim jezičnim činjenicama – prepoznavati riječi s ostvarajem jata – pisati riječi s ostvarajem jata – uočavati promjene u izgovoru i pisanju pri duljenju ili kraćenju sloga – imenovati načine nastajanja novih riječi – određivati kako su nastajale pojedine riječi u hrvatskom jeziku – uočavati podrijetlo riječi – prepoznati riječi koje ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku te ih zamjenjivati odgovarajućim hrvatskim riječima – samostalno prepoznati te imenovati riječi jednaka oblika, a različita značenja |
KNJIŽEVNOST |
Lirika Slavko Mihalić, Jutro u splitskoj luci Vladimir Nazor, Galijatova pesan Milivoj Slaviček, Ljudi imaju Sveti Pavao, Hvalospjev ljubavi Harry Chapin, Cvijeće je crveno Antun Gustav Matoš, Utjeha kose Gustav Krklec, Srebrna cesta Mate Balota, Koza Zvonimir Golob, Obična pjesma Antun Branko Šimić, Opomena Sergej Jesenjin, Pismo majci Ratko Zvrko, Tvoja staza Kruna First-Medić, Rastanak Dopunski izbor lirike Stjepan Lice, Ljubav nikada ne prestaje Pablo Neruda, Kad umrem Božica Jelušić, Pohvalnica biciklu Josip Pupačić, More Drago Ivanišević, Hrvatska Konstantin Simonov, Čekaj me Mak Dizdar, Modra rijeka Epske vrste Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića Ivan Gundulić, Himna slobodi Epika Stipe Božić, Svete planine svijeta Ksaver Šandor Gjalski, Na Badnjak Miro Gavran, Judita (književna baština Marka Marulića) Sanja Pilić, Matematika – ljuta si kʼo paprika Papa Ivan Pavao XXIII., Što ću danas? Dopunski izbor epike Zvonimir Balog, Jutro Višnja Biti, Zašto tako? Benjamin Lebert, Crazy Dubravka Oraić Tolić, Coca-Cola Mihaela Karaula, Iz dnevnika smrtno zaljubljene osmašice Julijana Matanović, Zašto sam Vam lagala Damir Miloš, Petar Pan: eseji o moru Goran Tribuson, Ne dao Bog većeg zla August Šenoa, Prosjak Luka Ante Kovačić, U registraturi Slavko Kolar, Breza Matko Peić, Nije sva Slavonija ravna Drama William Shakespeare, Romeo i Julija (ulomak iz djela) Popularnoznanstveni i informativni tekstovi UNICEF, Dječji memorandum roditeljima Dinka Juričić, Trebaš lovu? Zaradi je! Obvezna lektira (tri su djela obvezna) Ana Frank, Dnevnik Ane Frank Dinko Šimunović, Alkar Ephraim Kishon, Kod kuće je najgore Nada Mihelčić, Bilješke jedne gimnazijalke Vladimir Nazor, izbor iz poezije Dopunski izbor lektire (izabrati do šest djela) Antun Gustav Matoš, izbor iz lirike Karl Bruckner, Sadako želi živjeti |
|
|
– klasificirati ih prema obilježjima na istoobličnice, istozvučnice i istopisnice – imenovati pojam frazema i uočavati obilježja frazema – objašnjavati značenja frazema prema svome jezičnom iskustvu i zavičajnoj pripadnosti – imenovati glagolske priloge – prepoznavati vrste glagolskih priloga i pravilno tvoriti glagolski prilog sadašnji i prošli – zamjenjivati glagolske priloge zavisnom rečenicom – analizirati rečenice u kojima je izrečena pogodba, želja ili mogućnost – imenovati zavisnosloženu pogodbenu rečenicu i odrediti pogodbene veznike – preoblikovati priložnu oznaku pogodbe u zavisnu pogodbenu rečenicu – imenovati vrste pogodbenih rečenica te uočavati što označavaju – pravilno upotrebljavati glagolska vremena u prijevremenome, poslijevremenome i istovremenome odnosu – ukazati na nepravilnu uporabu veznika dok i futura I. u kajkavskome narječju te često u masovnim medijima – definirati složenu rečenicu – podcrtati predikate u višestruko složenoj rečenici – izdvojiti surečenice višestruko složene rečenice – definirati višestruko složenu rečenicu – odrediti odnos surečenica u višestruko složenoj rečenici – izvoditi pravila o pisanju višerječnih imena na temelju primjera – poznavati kronologiju razvitka hrvatskoga jezika u 20. stoljeću – poznavati društveno-povijesni kontekst karakterističan za pojedina razdoblja tijekom razvitka hrvatskoga jezika – imenovati ključne pojedince i njihova jezična djela – smjestiti u vremenski kontekst Novosadski dogovor te Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, izdvojiti njihove važne postavke – razlikovati stilski obilježen od stilski neobilježena reda riječi te razumjeti njihovu ulogu – odrediti rečenične dijelove u stilski obilježenome redu riječi te izvesti pravila – odrediti rečenične dijelove u stilski neobilježenome redu riječi te izvesti pravila – znati što je dijalog, pregovaranje, dokazivanje temeljeno na činjenicama, zajedničko zaključivanje – usvojiti nove pojmove: idiom, zavičajni govor, standardni jezik, normiranost standardnoga jezika, mjesni govor, razgovorni jezik – razlikovati hrvatski jezik od hrvatskoga književnog jezika, hrvatski književni jezik od jezika književnosti, narječje od dijalekta – prepoznavati i razlikovati tekstove pisane na književnome jeziku od onih pisanih zavičajnim govorima – zamijetiti upitno-odnosne zamjenice prema kojima su pojedina narječja dobila ime – razlikovati standardni jezik od štokavskoga narječja – utvrditi područje rasprostranjenosti štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga narječja – imenovati hrvatske pisce koji su stvarali na štokavskome, kajkavskome i čakavskome narječju – prepoznavati kajkavske i čakavske riječi i zamjenjivati ih književnima – razumjeti važnost (triju) narječja za hrvatsku povijest i kulturnu baštinu – definirati novinarski stil i navesti njegova važna obilježja – razlikovati vijest od izvješća – nabrojati ostale tekstne vrste pisane novinarskim stilom, reproducirati njihova obilježja – uspoređivati jezik razgovornoga stila i standardni jezik – definirati administrativno-poslovni stil i navesti njegova važna obilježja – nabrojati tekstne vrste administrativno-poslovnoga stila – zamijetiti uporabu kancelarizama – uočiti zalihost administrativno-poslovnoga stila te obrazložiti njegovu svrhu – uspoređivati obilježja funkcionalnih stilova – odrediti strukturu intervjua: nadnaslov, naslov, kraći uvod, pitanja i odgovore – uočiti važnost pripreme za intervju: istražiti tematiku o kojoj se razgovara, postavljati zanimljiva pitanja – analitički čitati problemski članak – planirati i pisati problemski članak – izdvojiti i imenovati sadržajne dijelove prikaza – uočiti obilježja obavijesnoga i kritičkoga prikaza – pisati životopis, CV i dopis – primijeniti pravila o pisanju i naslovljavanju pisama pri pisanju osobnoga i otvorenoga pisma – definirati dokumentarni film – prepoznavati obilježja dokumentarnoga filma – opisati povijesni razvoj dokumentarnoga filma |
Jeronime David Salinger, Lovac u žitu Nick Hornby, Sve zbog jednoga dječaka Richard Bach, Galeb Jonathan Livingston Ernest Hemingway, Starac i more Antoine de Saint-Exupery, Mali princ Književni termini i pojmovi Lirika Stilska izražajna sredstva: asocijacija, simbol, opkoračenje, inverzija, alegorija, elipsa, prebacivanje. Lirske vrste: sonet, ljubavna pjesma, misaona pjesma, domoljubna pjesma, pjesma u prozi. Epika Epske vrste: ep. Roman kao prozna vrsta. Vrste romana (roman za mlade). Vrste karakterizacija likova (etička ili moralna karakterizacija). Epske književne vrste (dnevnik, legenda, autobiografija, putopis, klasična i moderna bajka). Drama Dramske vrste (tragedija). Obilježja dramskih djela (protagonist, antagonist, didaskalije). |
||
|
JEZIK |
Gramatika |
Pogodbena rečenica. Višestruko složena rečenica. Zamjenjivanje zavisnih rečenica glagolskim prilozima. Izricanje prijevremenosti i istovremenosti u složenoj rečenici. Glas (Govorni organi, Nastajanje glasa). Podjela glasova. Glasovne promjene. Nastajanje riječi. Podrijetlo riječi. Riječi jednaka oblika, a različita značenja (istozvučnice, istopisnice, istoobličnice). Frazemi. Zavičajni govor i narječje prema književnome jeziku. Hrvatska narječja. |
|
|
Pravopis |
Red riječi u rečenici. Riječi u kojima se smjenjuje ije/je/e/i. Pisanje višečlanih imena. |
||
|
Povijest jezika |
Povijest hrvatskoga jezika (od početaka pismenosti do 20. stoljeća). |
||
|
JEZIČNA I MEDIJSKA KULTURA |
Osobine znanstvenoga, novinarskoga, administrativno-poslovnoga i razgovornog stila. Razgovorni stil – obilježja, žargon, žargonizam, poštapalica. Rasprava – pisana i usmena, obilježja rasprave. Problemski članak – kompozicija i jezik. Obilježja novinarskog stila. Obilježja intervjua, intervju u različitim medijima. Prikaz – obavijesni (osvrt) i kritički (kritika). Obilježja administrativno-poslovnog stila. Životopis, molba, dopis, pismo javno i osobno. Školske zadaće, domaće zadaće i njihova analiza na satu. Četiri školske zadaće – dvije u svakom polugodištu. Sadržaji iz medijske kulture Dokumentarni film. U potrazi za knjigom (Kataloško i računalno pretraživanje). Scenarij i knjiga snimanja. Zagrebačka škola crtanog filma. Popis filmova: Luc Jacquet, Carsko putovanje Ante Babaja, Breza Roberto Benigni, Život je lijep Dušan Vukotić, Surogat |
||
|
– interpretirati igrani film – interpretirati dokumentarni film – interpretirati animirani film – imenovati predstavnike Zagrebačke škole crtanoga filma – navesti obilježja Zagrebačke škole crtanoga filma – definirati pojam knjižnice – razlikovati vrste knjižnice – nabrojati knjižničnu građu – pretraživati (kataloški i računalno) knjižničnu građu. |
|||
Ključni pojmovi sadržaja: književnost, jezik, jezična i medijska kultura.
Pojedini nastavni sadržaji za koje nastavnik procijeni da se tijekom godine ne mogu ostvariti na redovitim satima, mogu se planirati za obradu na satima projektne, ambijentalne nastave, kao i na satima dodatnoga rada i rada u sekcijama.
UPUTA ZA DIDAKTIČKO-METODIČKO OSTVARIVANJE PROGRAMA
Program nastave i učenja Hrvatskoga jezika i književnosti čine tri predmetna područja: Književnost, Jezik te Jezično izražavanje i medijska kultura. Preporučeno je izvođenje sati po predmetnim područjima sljedeće: Književnost – 43 sata, Jezik – 51 sat i Jezično izražavanje i medijska kultura – 35 sati. Ukupan fond sati, na godišnjoj razini, iznosi 136 sati. Sva tri područja programa nastave i učenja prožimaju se i ni jedna se ne može izučavati izolirano i bez povezivanja s drugim područjima. Predviđeni sati u području Jezično izražavanje i medijska kultura u određenome opsegu izjednačeni su sa satima utvrđivanja sadržaja iz potpodručja Književnost, što doprinosi prožimanju i funkcionalnome povezivanju nastavnoga gradiva.
Program nastave i učenja Hrvatskoga jezika i književnosti utemeljen je na ishodima, odnosno na procesu učenja i učeničkim postignućima. Ishodi predstavljaju opis integriranih znanja, vještina, stavova i vrijednosti koje učenik gradi, proširuje i produbljuje u svim trima predmetnim područjima toga predmeta. Na kraju osmoga razreda, ishodi dosegnuti u razredima od petoga do osmoga, združuju se u standarde, definirane u različitim područjima predmeta, na trima razinama učeničkih postignuća.
I. PLANIRANJE NASTAVE I UČENJA
Program nastave i učenja orijentiran na ishode daje nastavniku veću slobodu u kreiranju i osmišljavanju nastave i učenja. Uloga nastavnika jest načine ostvarivanja podučavanja i učenja prilagoditi potrebama svakoga odjela, imajući u vidu: sastav odjela i karakteristike učenika; udžbenike i druge nastavne materijale kojima će se koristiti; tehničke uvjete, nastavna sredstva i medije kojima škola raspolaže; resurse, mogućnosti, kao i potrebe mjesne sredine u kojoj se škola nalazi. Polazeći od danih ishoda i sadržaja, nastavnik najprije stvara svoj godišnji, tj. globalni plan rada, iz kojega će poslije razvijati svoje mjesečne planove. Ishodi definirani po područjima olakšavaju nastavniku daljnje izvođenje na razini konkretnih nastavnih jedinica. Tijekom planiranja treba, također, imati u vidu da se neki ishodi ostvaruju brže i lakše, ali je za većinu ishoda (posebno za predmetno područje Književnosti) potrebno više vremena, više raznih aktivnosti i rad na raznim tekstovima. U etapi planiranja nastave i učenja, veoma je važno imati u vidu da je udžbenik nastavno sredstvo i da on ne određuje sadržaje predmeta. Zato je potrebno sadržajima danim u udžbeniku pristupiti selektivno i u odnosu na predviđene ishode koje treba dostići. Pored toga što učenike treba osposobiti za korištenje udžbenika, kao jednoga od izvora znanja, nastavnik ih treba uputiti u načine i oblike upotrebe drugih izvora spoznaje.
II. OSTVARIVANJE NASTAVE I UČENJA
KNJIŽEVNOST
Okosnicu programa književnosti čine tekstovi iz lektire. Lektira je razvrstana po književnim rodovima – lirika, epika, drama i obogaćena izborom neknjiževnih, znanstvenopopularnih i informativnih tekstova. Obvezni dio lektire sastoji se, uglavnom, od djela koja pripadaju kanonskome korpusu djela nacionalne i svjetske književnosti i obogaćen je aktualnim djelima. Izbor djela u najvećoj je mjeri utemeljen na načelu prilagođenosti uzrastu.
Uz tekstove, koje je potrebno obraditi na nastavnome satu, dan je i popis domaće lektire. Cilj je domaće lektire oblikovanje, razvijanje i njegovanje čitalačkih navika kod učenika. Složenija djela učenici mogu čitati u slobodno vrijeme, čime se potiče razvijanje kontinuirane navike čitanja. Izbor djela školske i dоmаćе lektire primjeren је dobi učenika.
Obveznome popisu djela za obradu dodan je i dopunski izbor tekstova. Izborni dio dopušta nastavniku veću kreativnost u postizanju ishoda.
Preporučeni ishodi nisu diferencirani prema razinama učeničkih postignuća. Oni predstavljaju obvezne dijelove opisa standarda i mogu se usitnjavati ili širiti, ovisno o učeničkim pojedinačnim mogućnostima i drugim nastavnim potrebama.
Izbor djela treba biti usklađen s mogućnostima, potrebama i zanimanjima konkretnoga učeničkog kolektiva. Razlike u ukupnoj umjetničkoj i obavijesnoj vrijednosti pojedinih tekstova utječu na odgovarajuća metodička rješenja (prilagođavanje čitanja vrsti teksta, opseg tumačenja teksta ovisno o složenosti njegove strukture, povezivanje i grupiranje s odgovarajućim sadržajima iz drugih predmetnih područja – gramatike, pravopisa i jezičnoga izražavanja te medijske kulture i sl.).
Tekstovi iz dopunskoga dijela programa trebaju poslužiti nastavniku i pri obradi nastavnih jedinica iz gramatike, kao i za obradu i utvrđivanje sadržaja iz jezičnoga izražavanja i medijske kulture. Djela koja neće obrađivati, nastavnik treba preporučiti učenicima za čitanje u slobodno vrijeme.
Isti tekst može se povezivati s drugima na razne načine, prema raznim motivima ili tonu pripovijedanja, u sklopu projektne nastave, koja se temelji na ishodima, a ne na sadržajima učenja.
Predloženi obvezni, književni, znanstvenopopularni i informativni tekstovi te sadržaj obvezne domaće lektire, kao i primjeri iz dopunskoga izbora, pri osmišljavanja godišnjega plana rada, a potom i pri oblikovanju mjesečnih planova rada, mogu se tematski povezivati. Pored toga, nužno je uspostaviti i uravnoteženu distribuciju nastavnih jedinica vezanih za sva područja predmeta, funkcionalno povezati sadržaje iz jezika i književnosti (gdje god je to moguće) i ostaviti dovoljno sati za utvrđivanje i usustavljivanje nastavnih sadržaja.
S popisa dopunskoga izbora nastavnik bira ona djela koja će, uz obvezni dio lektire, činiti tematsko-motivske cjeline. Nastavnik može grupirati i povezivati po srodnosti djela iz obveznoga i dopunskoga programa na mnogo načina.
Mogući primjeri funkcionalnoga povezivanja nastavnih jedinica mogu biti sljedeći (nikako i jedini): Nastavnik sadržaje predmetnoga područja književnosti treba povezivati unutarpredmetnom korelacijom s ostalim predmetnim područjima (Jezikom, Jezičnim izražavanjem i medijskom kulturom) i to tako da čitajući književne tekstove s učenicima analizira njihove jezične značajke; u usmenoj komunikaciji s učenicima provjerava govorne vrednote hrvatskoga standardnog jezika usvojene u okviru nastavnoga područja Jezično izražavanje te potiče učenike da pišu razne oblike tekstova usvojene na nastavnim satima Jezičnoga izražavanja (npr. učenici nakon pročitanoga književnog teksta, pišu komentar i/ili osvrt o istome i slično) te se komparativnim pristupom obrađuju književni predlošci i filmski predlošci (npr. učenici za lektiru mogu pročitati književno djelo Breza Slavka Kolara, a potom mogu i odgledati istoimeni film te napisati usporedni esej na zadanu temu). Osim unutarpredmetne korelacije, nastavnik može povezivati međupredmetnom korelacijom nastavne sadržaje hrvatskoga jezika s ostalim predmetima, pa tako npr. može izdvojiti lik Anice iz već spomenutoga djela Breza Slavka Kolara i povezati temu s nastavnim sadržajima iz Povijesti te prokomentirati i usporediti položaj žene u društvu nekad i danas.
Tijekom obrade književnih djela, kao i u okviru govornih i pisanih vježba, nastojat će se da učenici mogu razlikovati vrste karakterizacije likova: otkrivaju što više osobina, osjećaja i duševnih stanja književnih likova (prema osobinama: tjelesnim, govornim, psihološkim, društvenim i etičkim), da izražavaju svoje stavove o njihovim postupcima i da ih pokušaju sagledati iz raznih perspektiva.
Poželjno je da obrada književnoga djela bude protkana rješavanjem problemskih pitanja koja su potaknuta tekstom i umjetničkim doživljavanjem. Mnogi tekstovi, a pogotovo ulomci iz djela, u nastavnome postupku zahtijevaju lokalizaciju, često i višestruku. Smještanje teksta u vremenske, prostorne i društveno-povijesne okvire, kao i obavijesti o važnim sadržajima koji prethode ulomku – sve su to uvjeti bez kojih se u brojnim slučajevima tekst ne može intenzivno doživjeti i pravilno shvatiti.
Pri obradi teksta primjenjivat će se u većoj mjeri jedinstvo analitičkih i sintetičkih postupaka i gledišta. U skladu s ishodima, učenike treba navikavati da svoje dojmove, stavove i sudove o književnome djelu podrobnije dokazuju činjenicama iz teksta i tako ih osposobljavati za samostalan iskaz, istraživačku djelatnost i zauzimanje kritičkih stavova, s posebnom pozornosti na zauzimanje raznih pozicija u odnosu na tekst i poštovanje pojedinačnoga razumijevanja smisla književnoga teksta. Učenike u tome uzrastu treba poticati aktualiziranju svijeta književnoga djela, odnosno dovođenju u vezu s vlastitim iskustvom, razmišljanjima i svijetom u kojemu žive.
U nastavnoj interpretaciji književnoumjetničkoga djela važno je uključiti i: umjetnički doživljaj, važne strukturne dijelove (temu, motive, pjesničke slike, fabulu, književne likove, smisao i značenje teksta, motivacijske postupke, kompoziciju), oblike pripovijedanja (oblike izlaganja), jezično-stilske postupke i literarne (književnoumjetničke) probleme.
Književnoteorijske pojmove učenici će upoznavati obradom odgovarajućih tekstova i osvrtima na prethodno čitateljsko iskustvo. U programu nisu navedeni svi pojmovi i vrste književnih djela koji su bili predviđeni za usvajanje u prethodnim razredima, ali od nastavnika se očekuje da će se osloniti i nadovezati na već stečeno znanje učenika, obnoviti ga i produbiti na primjerima, prikladnima starijemu uzrastu. Obnavljanje i povezivanje književnih termina i pojmova obrađivanih u prethodnim razredima s novim djelima, koja se obrađuju u ovome razredu, obvezno je.
U osmome razredu potrebno je izvršiti cjelovito usustavljivanje nastavnih sadržaja u klasificiranju književnih rodova i vrsta usmene i autorske književnosti. Posebnu pozornost valja pokloniti onim književnim vrstama koje se u tome razredu prvi put imenuju: pjesma u prozi, legenda, ep, klasična u odnosu na modernu bajku, tragedija.
Usustavljivanje ovladanih književnih termina zahtjeva obradu i obnavljanje jednoga istog književnog pojma na više načina: poslije prepoznavanja i uočavanja njegove funkcije u tekstu; sagledavanje istoga pojma/termina u različitim kontekstima, što doprinosi pouzdanome usvajanju i dugotrajnome pamćenju naučenoga, a poslužit će i kao odlična podloga za daljnji rad u srednjoj školi.
Posebna pozornost pri usustavljivanju nastavnih sadržaja iz viših razreda osnovne škole poklanja se integracijskim čimbenicima nastavne interpretacije, a to su: tematsko-motivski sloj djela, idejni sloj teksta, struktura (kompozicija) djela, karakterizacija likova, oblici kazivanja (oblici pripovijedanja) i jezično-stilski sloj djela. Kad je riječ o lirici, usustavljuju se i znanja o versifikaciji. Jezično-stilskim izražajnim sredstvima prilazi se s doživljajnoga stajališta; polazi se od izazvanih umjetničkih doživljaja i estetske sugestije, a zatim se istražuje jezično-stilska uvjetovanost i njezine osobitosti.
Dnevnikom čitanja, vođenoga u višim razredima osnovne škole, učenici se prisjećaju književnih djela koja su pročitali od petoga do osmoga razreda i njihovih autora. Iz osnovne škole poželjno je ponijeti stečena znanja o znamenitim piscima i njihovim djelima (predviđenima programima nastave i učenja), kao i osnovne informacije iz života pisaca i podatke vezane uz razne vrste lokalizacije književnoumjetničkih tekstova.
Važno je da nastavnik Hrvatskoga jezika i književnosti svoj predmet poučava služeći se unutarpredmetnom i izvanpredmetnom korelacijom. Nastavnik se prethodno obvezno upoznaje sa sadržajima Hrvatskoga jezika i književnosti iz prethodnih razreda zbog uspostavljanja načela postupnosti i sustavnosti.
Nastavnik, također, treba poznavati sadržaje drugih nastavnih predmeta koji se obrađuju u petome, šestome, sedmome i osmome razredu osnovne škole, koji koreliraju s predmetom Hrvatski jezik i književnost. Tako, izvanpredmetnu korelaciju nastavnik uspostavlja, prije svega, s nastavom: Povijesti, Likovne kulture, Glazbene kulture, Vjeronauka i Građanskoga odgoja.
Ishodi vezani za nastavno područje Književnost utemeljeni su na čitanju. Čitanjem i tumačenjem književnih djela učenik razvija čitalačke kompetencije koje podrazumijevaju, ne samo istraživačko promatranje i stjecanje znanja o književnosti već potiču i razvijaju emocionalno i fantazijsko uživljavanje, imaginaciju, estetsko doživljavanje, bogate asocijativne moći, umjetnički senzibilitet, kritičko mišljenje i izgrađuju moralno prosuđivanje. Razni oblici čitanja osnovni su preduvjet da učenici u nastavi stječu spoznaje i da se uspješno uvode u svijet književnoga djela. Osim doživljajnoga čitanja, učenike sve više treba usmjeravati na istraživačko čitanje (čitanje prema istraživačkim zadatcima, čitanje iz različitih perspektiva i sl.) i osposobljavanju iskazivanja svojega doživljaja umjetničkoga djela, uviđanju dijelova od kojih je djelo sačinjeno i razumijevanju njihove uloge u izgradnji književnih fikcijskih svjetova.
Povećan broj dopunskoga izbora lektire ukazuje na mogućnost obrade pojedinih predloženih sadržaja (književnih djela) na satima dodatne nastave.
Sati dodatne nastave pružaju mogućnost nastavniku da programom, ali i samostalno, oblikuje sadržaje koji će se na tim satima obrađivati, ovisno o pojedinačnim zanimanjima učenika. Preporučuje se zasnivanje problemskoga, korelativnoga i istraživačkoga pristupa sadržajima iz književnosti, realizacija projektne nastave i rad s talentiranim učenicima na pripremi za Natjecanje iz poznavanja hrvatskoga jezika i jezične kulture.
Preporučuje se da se učenici u nastavi koriste i elektroničkim dodatkom uz udžbenik, ako za to postoje mogućnosti.
Kako su Standardi učeničkih postignuća, definirani za kraj drugoga ciklusa obveznoga obrazovanja, diferencirani po razinama (osnovna, srednja i napredna), na kraju osmoga razreda važno je uzeti u obzir uspjeh pojedinaca, ali i razrednoga odjela u cjelini u odnosu na definirane razine učeničkih postignuća.
JEZIK
U nastavi Jezika učenici se osposobljavaju za pravilnu usmenu i pisanu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom. Otuda zahtjevi u ovom programu nisu usmjereni samo na usvajanje jezičnih pravila i gramatičke norme već i na razumijevanje njihove uloge i pravilnu primjenu u usmenome i pisanome izražavanju.
Kada se u sadržajima programa navode nastavne jedinice koje su učenici već obrađivali u prethodnim razredima, podrazumijeva se da se stupanj usvojenosti i sposobnost primjene ranije obrađenoga gradiva provjerava, a ponavljanje i vježbanje na novim primjerima prethodi obradi novih sadržaja, čime se osigurava kontinuitet rada i sustavnost u povezivanju novoga nastavnog sadržaja s postojećim znanjima.
Gramatika
Osnovni programski zahtjev u nastavi gramatike jest da se učenicima jezik predstavi i tumači kao sustav. Ni jedna se jezična pojava ne bi trebala izučavati izolirano, izvan konteksta u kojemu se ostvaruje njezina uloga (u svakoj pogodnoj prilici znanja iz gramatike mogu se staviti u ulogu tumačenja teksta, kako umjetničkoga, tako i znanstvenopopularnoga). Jedan od izrazito funkcionalnih postupaka u nastavi gramatike jesu vježbe utemeljene na uporabi primjera iz izravne govorne prakse, što nastavu gramatike približava životnim potrebama u kojima se primijenjeni jezik pojavljuje kao svestrano motivirana ljudska aktivnost. Na taj se način kod učenika i razvija svijest o važnosti kulture govora, koja je nužna za svakodnevni život kao dio opće kulture, a ne samo kao dio nastavnoga programa.
Nastava gramatike u osmome razredu započinje učenjem o glasovima i slovima. Učenik bi trebao naučiti dijeliti glasove prema kriteriju zvučnosti i tvorbenome mjestu. Tek kad učenik razumije nastajanje i podjelu glasova, moći će razumjeti kako ta podjela nastaje u riječi, odnosno moći će razumjeti glasovnu promjenu. Slovo će od glasa razlikovati tako što će mu se ukazivati na ulogu slova u pisanju, osobito kada tvori slog i veće jedinice. Podjelu glasova potrebno je povezati s podjelom slova (samoglasnici i suglasnici).
Tvorbu riječi treba povezati sa znanjima iz morfologije. Treba jasno napraviti razliku između morfologije i tvorbe riječi jer se u morfologiji javljaju samo razni oblici jedne iste riječi (dodavanje gramatičkih morfema na gramatičku osnovu), dok se u tvorbi riječi dodavanjem tvorbenih morfema dobiva nova riječ. Treba ukazati na tri osnovna modela tvorbe riječi – izvođenje, slaganje i prefiksaciju. Primjeri trebaju biti dobro odabrani i reprezentativni za svaku tvorbu. Prema tvorbenome kriteriju, sve riječi treba podijeliti na jednostavne i tvorenice (izvedenice, složenice, prefiksalne tvorenice). U tvorenicama, učenici trebaju uočiti korijen, tvorbenu osnovu, prefiks, sufiks, spojnik. Na taj način potrebno je grupirati i porodice riječi. Tvorbu riječi treba povezati i sa znanjima iz fonetike i ukazati na glasovne promjene koje se bilježe na spoju prefiksa/sufiksa i tvorbene osnove.
Da bi učenici razumjeli strukturu rečenice, potrebno je prisjetiti se rečeničnih dijelova. Učenike u analizu rečenica treba uvoditi postupno, od jednostavne prema složenoj rečenici. Pri obradi zavisnih surečenica važno je da učenik analizi pristupi korak po korak. Potrebno je naglasiti ulogu predikata, veznika, granice, suodnosne riječi i njezine uloge u glavnoj surečenici. Na taj način učenici bi trebali imenovati vrstu zavisno složene rečenice. Višestruko složena rečenica obrađuje se na isti način, uz naglašenu ulogu broja predikata u rečenici.
S učenicima treba raditi usustavljivanje nastavnih sadržaja naučenih u prethodnim razredima. Nužno je da se po gramatičkim razinama (fonologija, morfologija, sintaksa, tvorba riječi) obnove i povežu znanja, i to logički i kriterijski, tako što će usvajati pravila i načine funkcioniranja gramatičkoga sustava. Na konkretnim primjerima rečenica najbolje je obnoviti znanja iz morfologije (vrste riječi, gramatičke kategorije) i sintakse (rečenični dijelovi, vrste rečenica i sl.). Kada se u sadržajima programa navode nastavne jedinice koje su učenici već obrađivali u prethodnim razredima, podrazumijeva se da se stupanj usvojenosti i sposobnost primjene ranije obrađenoga nastavnog sadržaja provjerava, a ponavljanje i vježbanje na novim primjerima prethodi obradi novih sadržaja. Time se osigurava tijek rada i sustavnost u povezivanju novoga nastavnog sadržaja s postojećim znanjima.
Kada se uči o narječjima hrvatskoga jezika, učenicima je važno govoriti o geografskome kontekstu te naglasiti jezična obilježja svakoga narječja. Potrebno je učenike uputiti da je štokavsko-ijekavski izričaj temelj hrvatskoga standardnog jezika, ali da je on nastao kombinacijom čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga govora. Važno je da učenik razlikuje standardni govor od dijalekta te da svaki dijalektni govor uspješno zamjenjuje standardom. Da bi se učenicima osvijestilo da bogatstvo hrvatskoga jezika čine sva tri narječja i govora, potrebno je da se na satima književnosti obrađuju djela koja pripadaju svim narječjima i govorima.
Učenici će učiti i o tvorbi riječi, osobito o jezičnom posuđivanju. Učenike je važno motivirati da se služe hrvatskim standardnim jezikom te da samostalno zamjenjuju tuđice hrvatskim riječima (pod tuđicama se podrazumijevaju riječi koje ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku).
Jedan od programskih zahtjeva Jezičnoga izražavanja jest bogaćenje rječnika učenika. Stoga je iznimno značajno na sustavan način pristupiti obradi tema koje se odnose na leksički sustav hrvatskoga jezika. Nije potrebno da se svaki leksički odnos do detalja objasni učenicima, ali je važno uvijek imati na umu složenost i višedimenzionalnost određene leksičke pojave o kojoj se govori, da bi se problem, ili dio problema, predstavio učenicima u skladu s njihovim uzrastom i mogućnostima. Sadržajni odnosi među leksemima (sinonimija, antonimija i homonimija) trebali bi biti izučavani, ne samo na reprezentativnim slučajevima, koji se zasnivaju na značenju leksema neovisno o kontekstu, već je nužno uzeti u obzir semantičku poziciju leksema u stvarnoj jezičnoj uporabi. Leksemu bi trebalo pristupiti kao višeznačnoj, a ne monosemantičkoj jedinici i trebalo bi skretati pozornost učenicima, kako na prvotna značenje leksema, tako i na njezina drugotna značenja. Trebalo bi ukazati na podjelu na prave i neprave sinonime, odnosno antonime sa stajališta polisemantičke strukture leksema i poticati učenike da raspravljaju o stilskome učinku upotrebe sinonima, antonima i homonima.
Pravopis
Sadržaje iz pravopisa nužno je povezivati s odgovarajućim primjerima i na satima gramatike i na satima književnosti. Treba na jednostavan način ukazati na prilagođavanje imena iz stranih jezika i njihovu promjenu. Red riječi u rečenici potrebno je utvrditi na primjerima naglasnica, povezujući pravila o redu riječi s pravilima o zanaglasnicama i prednaglasnicama.
Smjenjivanje glasova ije/je/e/i uči se na primjerima promjene riječi i njihovih oblika, bilo da je riječ o sklonidbi, stupnjevanju ili sprezanju. Pisanje višečlanih imena potrebno je uvježbati na poznatim primjerima ne bi li se što bolje zapamtilo, a onda učenicima nuditi nepoznate primjere da bi primijenili naučeno.
Povijest jezika
Učenike treba upoznati s time da hrvatski jezik 20. stoljeća jest jezik čije se razvijanje može pratiti kroz pet razdoblja (u svim njegovim pojavnostima/stilovima u 20. st.), a što je u konačnici dovelo do nastanka hrvatskog standardnog jezika koji se razvija i danas. U prvome razdoblju važno je da nastavnici djelovanje hrvatskih vukovaca stave u kontekst Austro-Ugarske Monarhije i Prvoga svjetskog rata što treba omogućiti učenicima da razumiju u kakvoj se situaciji našao hrvatski jezik ne samo u tom razdoblju nego i u cijelom 19. stoljeću kada su političke prilike (mađarizacija, germanizacija) imale veliki utjecaj upravo na njegov razvoj. Nakon toga, učenicima treba pojasniti i ukazati na utjecaj Kraljevine SHS na razvoj srpsko-hrvatsko-slovenskoga jezika. Učenici bi se trebali upoznati s jezičnim čistunstvom unutar trećega razdoblja razvijanja hrvatskoga jezika koji se događa tijekom Drugoga svjetskog rata. U četvrtome razdoblju razvijanja hrvatskoga jezika važno je ukazati na političke prilike koje su pogodovale za ostvarenje druge Jugoslavije da bi se valjano razumio Novosadski dogovor te s tim povezati nastanak Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Peto razdoblje, koje obuhvaća i današnje stanje hrvatskoga jezika, potrebno je povezati s osamostaljivanjem Republike Hrvatske i njezinim ulaskom u Europsku uniju. Time bi se trebali objasniti nastanci novih rječnika, gramatika, pravopisa, priručnika i jezičnih savjetnika u svrhu proučavanja i njegovanja hrvatskoga jezika. Pri obradi svakoga razdoblja važno je naglasiti da ni jedan prijelaz nije nastao naglo, već da je svako nastalo djelo učinak društvenopovijesnih prilika toga vremena.
JEZIČNA I MEDIJSKA KULTURA
Područje Jezičnoga izražavanja i medijske kulture programski je izgrađeno kao posebno područje, ali nužno je povezati ga s drugim dvama područjima: s Književnošću i s Jezikom. Jezično izražavanje obuhvaća usmeno i pismeno izražavanje i jednaku pozornost trebalo bi posvetiti i jednome i drugome načinu izražavanja. Krajnji cilj nastave Jezičnoga izražavanja odnosi se na to da učenici budu osposobljeni za uspostavljanje kvalitetne i svrhovite komunikacije.
U osmome razredu razmatraju se posebnosti funkcionalnih stilova. Učenike treba upoznati s obilježjima administrativno-poslovnoga, znanstvenoga, novinarskoga i razgovornoga stila. Obilježja administrativno-poslovnoga stila – standardizacija i unifikacija – trebala bi biti ukazana, između ostaloga, poticanjem učenika da napišu npr. molbu, žalbu, radnu biografiju ili da popune određene obrasce. Također, uz administrativno-poslovni stil trebalo bi izdvojiti obilježja kancelarizama i pokazati ih na primjerima. Objektivno sagledavanje stvarnosti i utemeljenost na pojmovnome mišljenju znanstvenoga stila trebalo bi učenicima predstaviti povezivanjem s drugim nastavnim predmetima, a posebno bi im trebalo ukazati na upotrebu i značenje naziva, odnosno termina. Važnost upotrebe provjerenih činjenica, njihovo oblikovanje u članak ili neki drugi novinski tekst potrebno je učenicima predstaviti iščitavanjem dobrih i loših primjera novinskih tekstova. Učenike je važno prisjetiti na subjektivno i objektivno pripovijedanje i opisivanje da bi samostalno došli do obilježja novinarskoga stila. Činjenica da određena jezična struktura ne mora uvijek predstavljati griješenje o jezičnu i stilsku normu, ako se ne nameće kao jedini način izražavanja, možda bi se učenicima najbolje mogla objasniti uz razgovorni stil i njegova obilježja. Cilj obrade funkcionalnih stilova ne bi trebala biti reprodukcija i utiskivanje funkcionalnostilističkih znanja u svijest učenika, već stjecanje aktivnoga znanja koje se može primijeniti u svakodnevnoj komunikaciji. Učenici bi trebali moći objasniti sličnosti i razlike među funkcionalnim stilovima, prepoznati i obrazložiti njihove dijelove u prikladno odabranim tekstovima, razvijajući razumijevanje njihovih posebnosti i idući k zaključivanju o njihovoj prirodi. Pritom, značajno je da učenici aktivno sudjeluju u otkrivanju i uviđanju obilježja funkcionalnih stilova hrvatskoga jezika.
Pri obradi rasprave i problemskoga članka, učenicima treba naglasiti da je to tekst koji se razlikuje od pripovijedanja i opisivanja po tome što se temelji na iznošenju mišljenja, stavova, činjenica i tvrdnji. Trebalo bi im objasniti da je rasprava uvijek posvećena određenome pitanju, da na njezinome početku stoji izvjesna sumnja ili dvojba između dvaju mišljenja, a na kraju je njihovo razrješenje, kao i da autor rasprave teži snagom dokaza i argumenata doći do istine i da potencijalnoga sugovornika (čitatelja) uvjeri u ispravnost svojega mišljenja. Učenicima bi trebalo predočiti svrhu pisanja rasprave uz češće vježbe, pomoći im postupno i sustavno usvajati pravilnosti tog oblika izražavanja, unapređivati kritičko mišljenje i graditi te jezično precizno oblikovati svoje stavove o pojedinim temama. Pogodno bi bilo poticati učenike da prije pisanja rasprave naprave podsjetnik u kojemu bi učenik trebao odgovarati na ključna pitanja. Pored toga, tu nastavnu jedinicu trebalo bi povezati s nastavom književnosti, kao i s drugim predmetima, imajući u vidu teme za pisanje rasprave ili problemskoga članka.
Jezično izražavanje usavršava se i pisanjem životopisa, molbi, dopisa te pisma. Važno je da učenik najprije uoči njihove prepoznatljive dijelove da bi mogao samostalno sastaviti dokument. Pri obradi životopisa, potrebno je učeniku naglasiti njegove najvažnije dijelove (radno iskustvo, obrazovanje, vještine, jezike itd.). Potrebno je da učenik nauči pisati ustaljenu strukturu životopisa da bi je znao popunjavati podatcima. Također, potrebno je učenicima objasniti kada i zašto se piše molba, objasniti da se vlastiti podatci pišu s lijeve strane, a podatci primatelja s desne strane. Važno je i učenika osposobiti izražavati se formalnim jezikom te koristiti se odgovarajućim leksikom. Da bi učenik naučio kako sastavljati dopis i javno te osobno pismo, važno je najprije da se na predlošku pokaže struktura. Učenicima je ponovno važno naglasiti dijelove dopisa i pisma, a onda za pisanu vježbu zadati sastavljanje dopisa te javnoga i osobnoga pisma.
Imajući u vidu da je veoma značajno ne samo znati odgovor na razna pitanja, već i znati gdje se ti odgovori mogu pronaći, važno je ukazati učenicima, prije svega, na rječnike i pravopis hrvatskoga jezika, kao i na leksikone i enciklopedije. Trebalo bi poticati učenike, na primjer, da sami pronađu u rječniku odgovor o značenju određene riječi i njezinoj uporabi i da o tome obavijeste ostale učenike na satu. Kada god je moguće, trebalo bi završiti ili započeti sat jezičnog izražavanja podatcima iz odgovarajućih jezičnih priručnika, enciklopedija i sl.
Vrste jezičnih vježba potrebno je odabrati prema zanimanjima učenika ili u kontekstu nastavnoga sadržaja. To mogu biti: uočavanje i ispravljanje pogrešaka u nepravilno označenome tekstu, popunjavanje teksta s prazninama, pronalaženje i ispravljanje pogrešaka u tekstu i slično.
U svakome polugodištu pišu se dvije školske zadaće (ukupno četiri godišnje). U pripremi za školske zadaće mogu se koristiti neke od sljedećih vježba: sažimanje teksta, usporedno prepričavanje i analiza teksta, uspostavljanje narušenoga redoslijeda (kronološkoga, smislenoga) u tekstovima, pretvaranje linearnoga u nelinearni tekst i obrnuto, podcrtavanje tekstova, sastavljanje pitanja na temelju teksta, pisanje rada na temelju nekoliko zadanih citata, pisanje tekstova/rečenica primjenom funkcionalnih stilova, preoblikovanje teksta prema postavljenim zahtjevima.
Područje medijska kultura osposobljava učenike za prepoznavanje i tumačenje poruka u medijskome i multimedijskome okruženju (radijska emisija, televizijska emisija, film: crtani, igrani, dokumentarni, kazališna predstava, hipertekst i sl.). Želi se potaknuti učenika na tumačenje konteksta nastanka poruke u medijskome okruženju te njihova karaktera i svrhe. Također, potiče se i razvoj znanja o sebi i drugima, uvažavanje različitih uvjerenja i vrijednosti te se omogućuje djelovanje u društvenoj zajednici. Učenici se osposobljavaju za kritički pristup medijskim tekstovima i kritičko vrednovanje dostupnih informacija te pretraživanje raznih izvora zbog rješavanja problema i odlučivanja. Učenicima se treba objasniti društvena uloga medija da bi mogli razumjeti utjecaj medijske poruke na društvo i pojedinca. Pri kreiranju medijskih tekstova važno je kod učenika osvijestiti moć javne komunikacije (u mrežnom i drugim medijskim okružjima) te važnost odgovornoga i pravilnoga komuniciranja u javnim kontekstima.
U okviru toga područja uspostavlja se i korelacija s nastavom književnosti povezivanjem tih nastavnih sadržaja njihovim stripskim, radijskim, filmskim i kazališnim prilagodbama. Učenici trebaju usvojiti znanja o posebnim i izražajnim sredstvima svakoga od tih medija da bi mogli uočiti i kritički vrednovati sadržaje prilagodbe pročitanih književnih djela. Osim prilagođenih književnih djela, u području medijske kulture učenike treba upoznati i s izvornim recentnim naslovima primjernima njihovoj dobi i odgovarajuće odgojno-obrazovne vrijednosti. Time učenici stječu naviku odabira kvalitetnih radova dostupnih u medijskome prostoru i razvijaju kritički stav prema njima. Odabir medijskih sadržaja utječe na oblikovanje učenikova kulturnoga identiteta pa ga se poticanjem na vlastiti odabir u skladu s izgrađenim kritičkim stavom uči odgovornosti u javnoj i medijskoj komunikaciji. Učenik će tako: definirati dokumentarni film, prepoznavati obilježja dokumentarnoga filma, opisati povijesni razvoj dokumentarnoga filma, tumačiti dokumentarni film, tumačiti igrani film, tumačiti animirani film, uspoređivati filmske i književne predloške, imenovati predstavnike Zagrebačke škole crtanoga filma, navesti obilježja Zagrebačke škole crtanoga filma, definirati pojam knjižnice, razlikovati vrste knjižnice, nabrojati knjižničnu građu, pretraživati samostalno (kataloški i računalno) knjižničnu građu.
Pri obradi preporučenih sadržaja medijske kulture važno je ukazati na razne izvore informacija (tiskane i digitalne), poticati pronalazak informacija u raznim izvorima prema vlastitim zanimanjima i potrebama te razvijati kritički odnos prema informacijama, provjeravajući njihovu točnost i citirajući njihove izvore. Učenici se osposobljavaju uočavati da razni primatelji i pošiljatelji mogu različito reagirati na isti medijski tekst. Uz pomoć preporučenih sadržaja medijske kulture ukazuje se i na odgovornu uporabu raznih medija i primjenu pozitivnih komunikacijskih obrazaca.
III. PRAĆENJE I VREDNOVANJE NASTAVE I UČENJA
Praćenje i vrednovanje rezultata napredovanja učenika u funkciji je ostvarivanja ishoda, a započinje inicijalnom procjenom dostignute razine znanja, u odnosu na koju će se mjeriti daljnji napredak i oblikovati ocjena. Svaki nastavni sat i svaka aktivnost učenika prilika je za formativno ocjenjivanje, odnosno registriranje napretka učenika i upućivanje na daljnje aktivnosti.
Formativno vrednovanje dio je suvremenoga pristupa nastavi i podrazumijeva procjenu znanja, vještina, stavova i ponašanja, kao i razvijanja odgovarajućih kompetencija tijekom nastave i učenja. Formativno vrednovanje podrazumijeva prikupljanje podataka o učeničkim postignućima, pri čemu se najčešće primjenjuju sljedeće tehnike: ostvarivanje praktičnih zadataka, promatranje i bilježenje učenikovih aktivnosti tijekom nastave, izravna komunikacija između učenika i nastavnika, registar za svakoga učenika (mapa napredovanja) itd. Rezultati formativnoga vrednovanja na kraju nastavnoga ciklusa trebaju biti iskazani i brojčanom ocjenom.
Rad svakoga nastavnika sastoji se od planiranja, ostvarivanja, praćenja i vrednovanja. Važno je da nastavnik, pored postignuća učenika, kontinuirano prati i vrednuje vlastiti rad. Sve što se pokaže dobrim i učinkovitim, nastavnik će upotrebljavati i dalje u svojoj nastavnoj praksi, a ono što bude procijenjeno kao nedovoljno djelotvorno, trebalo bi unaprijediti.